Teško je pisati jer se to ne može najbolje opisati riječima, no probat ću...
Makedonska zvijezda posjetila je po drugi puta Rijeku. Prvi put je to bilo gostovanje na Tonyevom koncertu, i sada drugi put sa svojim samostalnim koncertom.
Nije mi bilo ni na kraju pameti da ce dvorana biti total puna. Cure su bile nabrijane do daske!!
Nije bilo pjesme koju nisu znale pjevati, bez obzira dal je Toše pjevao na našem jeziku ili na makedonskom. A vidjelo se i da je i on sam bio ugodno iznenađen našim znanjem.
Energija i odlične vibre su prštale iz njega! Očarao je cijelu publiku. Glas, ples, styling... Fantastično!
Gledat ga i slušat gotovo 3 puna sata... I onda, ne samo što je to sve bilo super, nego nas on još za kraj tako iznenadi, da se smrzneš!
Otpjevao je i par stranih hitova, ali tako jebeno dobro, da je zvučalo kao original. Sorry seems to be the hardest word, pa Feel, onda You can leave your hat on, i što me najviše od svega oduševilo je Nothing else matters! Da ne povjeruješ ušima... i očima
SVAKA MU ČAST!!!
U mojoj višegodišnjoj karijeri odlazaka na koncerte (a bilo ih je uistinu puno, jako puno), ne mogu se nikako sjetit da me je neki koncert oduševio više od ovog...
Čim bude njegov nastup opet negdje kod nas, npr.Zagreb, eto mene i frendice tamo!
Hmm, bilo je tu i zanimljive anegdote vezane uz Tošea... S obzirom da odmalena imam sve moguće i nemoguće autograme naših pjevača i pjevačica, naravno da sam u kolekciji zaželjela i autogram Tošea... No nije mi nikad uhvatila veća trema nego tog dana kad sam odlučila nabavit taj potpis...
Bilo je to dan uoči njegovog koncerta i Toše je upravo čavrljao na primorskom radiu i komentirao kako mu je super što vidi ljude van studia koji su svi redom zastajali i mahali mu. E, kad je to rekao meni je sinula ideja... dođe mi tu i tamo da požalim na mojoj brzopletosti,al kad vidim rezultat, kažem si: Ma, vrijedilo je!
Dakle,odlučila sam doć do studia, sačekat ga da završi s intervjuom i dat mu ulaznicu da mi se potpiše na nju. I dobro je krenulo, provirila sam kod izloga, nisam ni stala on je već sav onako simpatičan i nasmijan mahnuo. Pokazala sam mu kartu i dala mot dal bi mi se potpisao, i naravno odmah je mahnuo da dođem unutra... e tu onda stvari više nisu baš išle kako sam si ja to zamislila... Zadnjeg čega se nešto bolje sjećam je da me netko od djelatnika radia samo povukao u studio prema Tošeu, i prvo sam se skoro srušila kad sam vidjela kameru(jednostavno oduvijek imam fobije od kamera, ne volim ih ni pod razno), tako da me tu skoro oduzelo :-)), a onda još vidim i Tošea s osmijehom od uha do uha... Malo too much za my heart!
Dalje se ne sjećam baš najjasnije,ali srećom da je netko od prisutnih u studiu napisao članak u novinama Rijeka news, pa ću doslovno citirat kako tamo piše:
"Jedna od obožavateljica smogla je dovoljno hrabrosti i ušla u sam studio gdje ju je dočekao toga dana najljepši osmjeh, ali i najugodniji poljubac u obraz. I dok je ona sabirala dojmove, Toše je ugodno iznenađen mahao svima koji su bacali pogled kroz prozor studija..."
Eh, da... osim što mi se potpisao na ulaznicu, zagrlio me i slikali smo se, još me i za kraj cmoknuo u obraz... ni danas mi nije jasno kako sam donekle uspjela ostat pribrana...
Kao što rekoh, kad vidim kartu i sliku, nije mi žao! Može samo drugima bit žao što nisu na tren popričali s njim (da i čak sam ga nešto uspjela pitat pa je saznao da znamo jednu osobu, meni jako dragu, mog frenda i najboljeg frizera iz Zagreba! By the way, Romane, veliku pusu ti šaljem! :-) )
p.s.moram zahvalit primorskom radiu, fakat je najbolji!! Hvala Ireni i hvala Bojanu na fotografiji!!
Objavio/la bajaderica
http://tosedatebarmoguprobuditi.blogger.ba/arhiva/2010/07/03/2151966